Nekada je telefonski poziv bio najbrži i najprirodniji način da nekoga čujemo. Danas, međutim, sve više ljudi zazire od poziva, ne javlja se na telefon ili pre nego što odgovori prvo pogleda ko zove.
Umesto nekoliko minuta razgovora, mnogi radije pošalju poruku.
„Piši mi“, „Ne mogu sada da pričam“ i „Pošalji poruku“ postale su rečenice koje se sve češće čuju, posebno među mlađim generacijama. Telefonski razgovor, koji je nekada bio svakodnevica, za mnoge je danas postao gotovo neočekivan događaj.
Poruka je lakša od razgovora
Jedan od razloga je jednostavan – poruka ne zahteva trenutnu reakciju.
Kada neko pošalje poruku, druga osoba može da odgovori odmah, za nekoliko minuta ili kasnije tokom dana. Telefonski poziv, sa druge strane, zahteva da obe osobe u istom trenutku budu spremne za razgovor.
Poruka omogućava i više kontrole. Možemo da razmislimo šta želimo da kažemo, obrišemo napisano, promenimo formulaciju i odgovorimo kada nam odgovara.
Kod razgovora telefonom nema mnogo vremena za razmišljanje.
Reči se izgovaraju odmah, a tišina ponekad može da bude neprijatna.
Zašto nam poziv danas deluje kao prekid?
Mnogi ljudi telefonski poziv više ne doživljavaju kao običan oblik komunikacije, već kao prekid onoga što trenutno rade.
Posebno kada telefon zazvoni bez prethodne poruke, prva pomisao često nije: „Ko želi da me čuje?“, već: „Šta se dogodilo?“
Nekada je poziv značio samo želju za razgovorom. Danas, zbog neprekidne dostupnosti preko poruka, društvenih mreža, mejlova i aplikacija, neočekivani poziv može da deluje kao nešto što zahteva hitnu pažnju.
Zbog toga mnogi prvo pošalju poruku:
„Je l’ hitno?“
Tek nakon odgovora odlučuju da li će pozvati.
Glas je zamenjen ekranom
Savremena komunikacija uglavnom se preselila na ekran.
Poruke, glasovne poruke, reakcije, emotikoni i kratki video-snimci postali su deo svakodnevice. Moguće je ostati u kontaktu sa nekim tokom celog dana, a da se njegov glas uopšte ne čuje.
Paradoks je u tome što smo možda povezaniji nego ikada, ali ne razgovaramo nužno više.
Možemo znati gde je neko bio, šta je jeo, šta je gledao i kako se oseća – zahvaljujući objavama na društvenim mrežama – a da ga danima ili nedeljama nismo zaista pozvali i pitali kako je.
Da li smo zaboravili da razgovaramo?
Možda nismo zaboravili da razgovaramo, ali smo se navikli na drugačiji ritam komunikacije.
Poruke su brze, praktične i nenametljive. One se lako uklapaju u posao, vožnju, čekanje u redu i svakodnevne obaveze.
Telefonski razgovor zahteva nešto što danas postaje sve dragocenije – punu pažnju.
Tokom razgovora ne možemo jednostavno da odgovorimo jednom rečju i nestanemo. Potrebno je slušati, reagovati, postavljati pitanja i biti prisutan.
Možda je upravo zbog toga poziv za mnoge postao „previše“.
Ipak, jedan poziv može da znači više od deset poruka
Koliko god poruke bile praktične, glas nosi nešto što tekst teško može da prenese.
Po tonu se često može čuti da li je neko srećan, zabrinut, umoran ili uzbuđen, čak i kada kaže da je „dobro“.
Zato jedan iskren telefonski razgovor ponekad može da prenese više emocija nego desetine poruka.
Možda se generacija koja je odrasla uz mobilne telefone zaista ređe javlja kada telefon zazvoni.
Ali jedno je sigurno – u vremenu kada smo stalno dostupni, pravi razgovor postao je ređi.
A možda nam upravo zato danas vredi više nego ikada.