Connect with us

Žena Stil

Koliko novca je potrebno da biste se danas osećali finansijski sigurno?

Objavljeno pre

,

Flat lay of a house key on Euro bills representing real estate investment and finance. Jakub Zerdzicki

Koliko novca je dovoljno da čovek može mirno da spava?

Odgovor na ovo pitanje nije isti za sve. Nekome finansijsku sigurnost predstavlja redovna plata i mogućnost da bez problema plati račune, dok drugi smatraju da su sigurni tek kada imaju dovoljno novca na računu za nekoliko meseci života bez prihoda.

U vremenu kada troškovi stanovanja, hrane, goriva i svakodnevnih potreba predstavljaju veliki deo kućnog budžeta, osećaj finansijske sigurnosti postao je važniji od same visine plate.

Nije isto imati novac i osećati se sigurno

Mnogi ljudi imaju pristojna primanja, ali se ipak ne osećaju finansijski sigurno.

Razlog je jednostavan – novac koji stigne na račun brzo dobije svoju namenu. Stanarina ili rata kredita, računi, hrana, prevoz, deca i neplanirani troškovi često ostave malo prostora za štednju.

Zato finansijska sigurnost za većinu ljudi ne znači luksuz.

Ona znači mogućnost da se dogodi nešto neplanirano, a da cela porodična finansijska konstrukcija ne počne da se ruši.

Kvar automobila, odlazak kod zubara, popravka u stanu ili nekoliko nedelja bez posla mogu da predstavljaju ozbiljan problem ako ne postoji finansijska rezerva.

Kolika rezerva daje osećaj sigurnosti?

Finansijski savetnici često govore o rezervi koja bi mogla da pokrije nekoliko meseci osnovnih životnih troškova.

Za nekoga ko mesečno troši 80.000 dinara, to znači da bi osećaj veće sigurnosti mogao da donese rezerva dovoljna za nekoliko meseci života.

Međutim, nije poenta samo u velikom iznosu.

Za osobu koja trenutno nema nikakvu ušteđevinu, već i novac koji može da pokrije jedan neočekivani trošak predstavlja važan korak ka većoj sigurnosti.

Finansijska stabilnost često počinje mnogo pre nego što na računu imamo „veliku sumu“.

Počinje onda kada znamo da nas jedan neplanirani račun neće potpuno izbaciti iz ravnoteže.

Plata koja pokriva život nije isto što i finansijska sigurnost

Jedan od najvećih problema savremenog života jeste činjenica da se visina plate često poistovećuje sa finansijskom stabilnošću.

Ali osoba može da ima visoka primanja i velike troškove, kao što neko sa manjom platom može da ima stabilniju finansijsku situaciju ako nema dugove i uspeva redovno da odvaja novac.

Zato finansijska sigurnost zavisi od odnosa između prihoda, troškova i obaveza.

Jednostavno pitanje koje mnogi sebi retko postavljaju glasi:

Koliko meseci bih mogao da živim ako mi sutra prestanu primanja?

Odgovor na to pitanje često mnogo više govori o finansijskoj sigurnosti nego sama visina mesečne plate.

Zašto nam nikada nije dovoljno?

Postoji još jedan zanimljiv problem – kako prihodi rastu, često rastu i troškovi.

Veća plata može da donese veći stan, skuplji automobil, češća putovanja i više svakodnevnih troškova.

Zbog toga se može dogoditi da osoba koja zarađuje više i dalje ima osećaj da joj „fali još malo“.

Granica finansijske sigurnosti se tada stalno pomera.

Kada imamo 100.000 dinara mesečno, mislimo da bi nam život bio lakši sa 150.000. Kada dođemo do tog iznosa, pojavljuju se nove potrebe i želje.

Zato se osećaj sigurnosti ne stvara samo povećanjem prihoda.

Ponekad se stvara i boljim upravljanjem novcem koji već imamo.

Koliko je onda dovoljno?

Ne postoji univerzalna cifra koja će svima doneti finansijski mir.

Za nekoga je dovoljno da svakog meseca plati račune i ostane mu nešto sa strane. Za drugoga je to nekoliko meseci ušteđevine. Nekome finansijsku sigurnost predstavlja život bez kredita, dok drugi žele dovoljno novca za rešeno stambeno pitanje, putovanja i pomoć porodici.

Ipak, jedna stvar je zajednička gotovo svima.

Finansijski sigurno se osećamo onda kada ne živimo sa strahom od sledećeg računa.

Kada znamo da možemo da platimo osnovne troškove, da imamo određenu rezervu za nepredviđene situacije i da jedan loš mesec neće potpuno promeniti naš život.

Možda finansijska sigurnost nema jednu cenu.

Ali za većinu ljudi ona ima isti oblik – osećaj da sutra ne mora da bude razlog za strah.

Pročitaj još

Žena Stil

10 stvari koje svakodnevno radimo, a zapravo imaju neverovatno objašnjenje

Objavljeno pre

,

Objavio:

High angle of calm middle aged multiethnic couple in warm clothes lying and sleeping on soft bed in sunny morning

Postoje stvari koje radimo gotovo svakog dana, toliko automatski da o njima više ni ne razmišljamo. Zašto zevamo kada vidimo da neko drugi zeva? Zašto nam se koža na prstima nabora u vodi? Zbog čega ponekad imamo osećaj da smo nešto već doživeli?

Iza mnogih svakodnevnih navika i reakcija kriju se zanimljivi procesi u našem mozgu i telu.

1. Zašto zevamo kada neko drugi zeva?

„Zevanje je zarazno“ nije samo izreka. Kada vidimo drugu osobu kako zeva, kod mnogih ljudi automatski se pokrene ista reakcija. Naučnici smatraju da je ovaj fenomen povezan sa načinom na koji mozak reaguje na ponašanje drugih ljudi, a zarazno zevanje često se povezuje i sa empatijom i društvenim ponašanjem.

Zanimljivo je da čak i čitanje o zevanju kod nekih ljudi može izazvati potrebu da zevnu.

2. Zašto se prsti naboraju u vodi?

Posle dužeg kupanja prsti dobijaju karakteristične bore. Dugo se smatralo da je razlog jednostavno to što koža upija vodu, ali stvar je složenija.

Naboravanje je povezano sa reakcijom nervnog sistema koji izaziva sužavanje krvnih sudova u prstima. Jedna od teorija jeste da su nabori mogli

Pročitaj još

Žena Stil

Zašto neki ljudi rade četiri dana nedeljno i tvrde da su produktivniji

Objavljeno pre

,

Objavio:

Woman using a laptop at home with a glass of lemon water, smartphone, and notebook on the table.

Dok je klasična radna nedelja od pet dana decenijama važila za standard, sve više kompanija i zaposlenih širom sveta eksperimentiše sa drugačijim modelom – četvorodnevnom radnom nedeljom.

Na prvi pogled, ideja da se radi jedan dan manje može da zvuči kao recept za manju produktivnost. Međutim, mnogi zaposleni koji su prešli na ovaj model tvrde upravo suprotno – da za četiri dana uspevaju da urade isto, a ponekad čak i više nego što su ranije završavali za pet.

Ključ, kako navode zagovornici ovakvog načina rada, nije u tome da se za četiri dana radi manje, već da se vreme provodi efikasnije.

Manje vremena, manje gubljenja vremena

Kada zaposleni znaju da imaju jedan radni dan manje, često počinju pažljivije da organizuju obaveze. Nepotrebni sastanci, duge pauze, stalno proveravanje poruka i zadaci koji se odlažu „za sutra“ postaju vidljiviji problemi.

Umesto da se posao razvlači tokom cele radne nedelje, zaposleni pokušavaju da odrede prioritete i prvo završe ono što je zaista važno.

Poznat je i princip prema kojem se posao često proširi tako da ispuni vreme koje mu je na raspolaganju. Ako za određeni zadatak postoji pet dana, on može da traje duže nego što je zaista potrebno. Kada je rok kraći, ljudi su često primorani da budu organizovaniji.

Odmor može da poveća koncentraciju

Još jedan važan razlog je – odmor.

Dodatni slobodan dan zaposlenima može da pruži više vremena za san, porodicu, obaveze, putovanja ili jednostavno oporavak od radne nedelje.

Ljudi koji na posao dolaze odmorniji često imaju bolju koncentraciju i više energije. To može da smanji osećaj iscrpljenosti i sagorevanja, ali i broj dana kada zaposleni fizički dolaze na posao, a zapravo nisu dovoljno fokusirani da bi radili kvalitetno.

Drugim rečima, nije svaka radna ura jednako produktivna.

Osoba koja radi duže, ali je umorna i rasejana, ne mora nužno da uradi više od nekoga ko radi kraće, ali je odmoran i potpuno koncentrisan.

Manje sastanaka, više konkretnog rada

Jedna od najvećih zamerki savremenom poslovanju jesu sastanci koji traju predugo i često nemaju jasan cilj.

U kompanijama koje uvode četvorodnevnu radnu nedelju, organizacija vremena često postaje stroža. Sastanci se skraćuju, unapred se određuju teme, a komunikacija se pojednostavljuje.

Na taj način zaposleni dobijaju više vremena za stvarni posao.

Mnogi radnici smatraju da im najveći problem tokom radnog dana nije nedostatak vremena, već stalno prekidanje koncentracije – poruke, mejlovi, pozivi i sastanci mogu da pretvore osmočasovni radni dan u nekoliko sati zaista fokusiranog rada.

Da li četvorodnevna radna nedelja odgovara svima?

Ipak, ovaj model nije jednostavno primeniti u svakom poslu.

Poslovi u zdravstvu, trgovini, ugostiteljstvu, saobraćaju i brojnim drugim delatnostima zahtevaju stalno prisustvo zaposlenih. U takvim slučajevima četvorodnevna radna nedelja može da zahteva zapošljavanje dodatnog broja ljudi ili organizovanje rada u smenama.

Postoji i razlika između četiri radna dana sa kraćim radnim vremenom i modela u kojem zaposleni rade po deset sati dnevno kako bi zadržali isti ukupan broj radnih sati.

Zbog toga mnogi smatraju da je najvažnije pitanje ne koliko dana ljudi provode na poslu, već koliko je njihov rad zaista produktivan.

Da li ćemo svi jednog dana raditi četiri dana?

Četvorodnevna radna nedelja za sada nije postala univerzalni standard, ali sve češće ulazi u razgovore o budućnosti rada.

Tehnologija, automatizacija i rad na daljinu promenili su način na koji mnogi ljudi obavljaju svoje poslove. Zbog toga se sve više postavlja pitanje da li je petodnevna radna nedelja zaista jedini mogući model.

Za one koji već rade četiri dana, najveća prednost često nije samo dodatni slobodan dan.

Oni tvrde da ih upravo ograničeno vreme tera da bolje organizuju posao, manje odlažu obaveze i jasnije odrede prioritete.

A možda je upravo to najveća lekcija četvorodnevne radne nedelje – produktivnost se ne meri samo brojem sati provedenih za stolom, već onim što je zaista urađeno.

Pročitaj još

Žena Stil

Generacija koja više ne zove: Da li smo zaboravili da razgovaramo telefonom?

Objavljeno pre

,

Objavio:

Nekada je telefonski poziv bio najbrži i najprirodniji način da nekoga čujemo. Danas, međutim, sve više ljudi zazire od poziva, ne javlja se na telefon ili pre nego što odgovori prvo pogleda ko zove.

Umesto nekoliko minuta razgovora, mnogi radije pošalju poruku.

„Piši mi“, „Ne mogu sada da pričam“ i „Pošalji poruku“ postale su rečenice koje se sve češće čuju, posebno među mlađim generacijama. Telefonski razgovor, koji je nekada bio svakodnevica, za mnoge je danas postao gotovo neočekivan događaj.

Poruka je lakša od razgovora

Jedan od razloga je jednostavan – poruka ne zahteva trenutnu reakciju.

Kada neko pošalje poruku, druga osoba može da odgovori odmah, za nekoliko minuta ili kasnije tokom dana. Telefonski poziv, sa druge strane, zahteva da obe osobe u istom trenutku budu spremne za razgovor.

Poruka omogućava i više kontrole. Možemo da razmislimo šta želimo da kažemo, obrišemo napisano, promenimo formulaciju i odgovorimo kada nam odgovara.

Kod razgovora telefonom nema mnogo vremena za razmišljanje.

Reči se izgovaraju odmah, a tišina ponekad može da bude neprijatna.

Zašto nam poziv danas deluje kao prekid?

Mnogi ljudi telefonski poziv više ne doživljavaju kao običan oblik komunikacije, već kao prekid onoga što trenutno rade.

Posebno kada telefon zazvoni bez prethodne poruke, prva pomisao često nije: „Ko želi da me čuje?“, već: „Šta se dogodilo?“

Nekada je poziv značio samo želju za razgovorom. Danas, zbog neprekidne dostupnosti preko poruka, društvenih mreža, mejlova i aplikacija, neočekivani poziv može da deluje kao nešto što zahteva hitnu pažnju.

Zbog toga mnogi prvo pošalju poruku:

„Je l’ hitno?“

Tek nakon odgovora odlučuju da li će pozvati.

Glas je zamenjen ekranom

Savremena komunikacija uglavnom se preselila na ekran.

Poruke, glasovne poruke, reakcije, emotikoni i kratki video-snimci postali su deo svakodnevice. Moguće je ostati u kontaktu sa nekim tokom celog dana, a da se njegov glas uopšte ne čuje.

Paradoks je u tome što smo možda povezaniji nego ikada, ali ne razgovaramo nužno više.

Možemo znati gde je neko bio, šta je jeo, šta je gledao i kako se oseća – zahvaljujući objavama na društvenim mrežama – a da ga danima ili nedeljama nismo zaista pozvali i pitali kako je.

Da li smo zaboravili da razgovaramo?

Možda nismo zaboravili da razgovaramo, ali smo se navikli na drugačiji ritam komunikacije.

Poruke su brze, praktične i nenametljive. One se lako uklapaju u posao, vožnju, čekanje u redu i svakodnevne obaveze.

Telefonski razgovor zahteva nešto što danas postaje sve dragocenije – punu pažnju.

Tokom razgovora ne možemo jednostavno da odgovorimo jednom rečju i nestanemo. Potrebno je slušati, reagovati, postavljati pitanja i biti prisutan.

Možda je upravo zbog toga poziv za mnoge postao „previše“.

Ipak, jedan poziv može da znači više od deset poruka

Koliko god poruke bile praktične, glas nosi nešto što tekst teško može da prenese.

Po tonu se često može čuti da li je neko srećan, zabrinut, umoran ili uzbuđen, čak i kada kaže da je „dobro“.

Zato jedan iskren telefonski razgovor ponekad može da prenese više emocija nego desetine poruka.

Možda se generacija koja je odrasla uz mobilne telefone zaista ređe javlja kada telefon zazvoni.

Ali jedno je sigurno – u vremenu kada smo stalno dostupni, pravi razgovor postao je ređi.

A možda nam upravo zato danas vredi više nego ikada.

Pročitaj još

U Trendu