Nekada se kupovalo kada nešto poželimo, danas se često kupuje tek kada staro više ne može da posluži. Od kućnih aparata i garderobe do obuće, telefona i nameštaja – promena potrošačkih navika sve je vidljivija u svakodnevnom životu.
Postoji jedna zanimljiva promena u načinu na koji ljudi kupuju.
Nije više dovoljno da nam se nešto dopadne da bismo to odmah kupili. Sve češće se čeka.
Čeka se akcija. Čeka se bolja cena. Čeka se da se stari uređaj pokvari. Čeka se da cipele više ne mogu da se nose. Čeka se da se frižider definitivno pokvari.
A onda se kupuje – ne zato što želimo nešto novo, već zato što više nemamo izbora.
„Dok radi, ne diraj“
Ovakav način razmišljanja posebno je vidljiv kod kućnih aparata.
Ako frižider i dalje hladi, veš-mašina pere, televizor prikazuje sliku, a usisivač još uvek radi svoj posao, mnogi ljudi ne vide razlog da ih zamene.
Čak i kada je uređaj star deset ili petnaest godina.
Zašto kupovati novi kada stari još funkcioniše?
Takav stav nije nov, ali u vremenu kada su troškovi svakodnevnog života visoki, odluka da se velika kupovina odloži postaje još razumljivija.
Nije problem samo u ceni proizvoda
Kada se govori o promeni potrošačkih navika, najlakše je sve objasniti jednom rečju: skupoća.
Ali priča je nešto složenija.
Ljudi danas imaju mnogo više informacija nego ranije.
Pre kupovine mogu da pogledaju desetine modela, pročitaju iskustva drugih kupaca, uporede cene i sačekaju da se pojavi povoljnija ponuda.
Zbog toga se kupovina sve češće pretvara u proces.
Nekada je bilo dovoljno otići u prodavnicu i izabrati ono što je dostupno.
Danas mnogi prvo istražuju, prate cenu i tek onda odlučuju.
Kupovina postaje „nužna investicija“
Postoji razlika između kupovine nove stvari zato što je želimo i kupovine zato što je stara konačno prestala da radi.
U prvom slučaju kupovina je zadovoljstvo.
U drugom je trošak.
Zato ljudi često pokušavaju da produže život predmetima koje već poseduju.
Patike se popravljaju. Telefon se koristi dok baterija gotovo potpuno ne oslabi. Frižider se servisira. Jakna se nosi još jednu sezonu.
Logika je jednostavna:
Ako još može da se koristi, nema potrebe menjati je.
Posebno je zanimljivo šta se dešava sa tehnikom
Kod mobilnih telefona vidi se još jedan paradoks.
Tehnologija se razvija izuzetno brzo, ali to ne znači da svi žele da menjaju telefon svake godine.
Mnogi korisnici danas menjaju uređaj tek kada počne da pokazuje ozbiljne probleme – baterija kratko traje, memorija više nije dovoljna, ekran je oštećen ili telefon jednostavno više ne funkcioniše kako treba.
Novi model može imati bolju kameru ili nekoliko novih funkcija, ali pitanje za kupca glasi:
Da li mi to zaista treba?
Ako je odgovor „ne“, kupovina se odlaže.
„Možda će biti jeftinije“
Još jedan razlog za čekanje jeste očekivanje bolje ponude.
Kupci znaju da se cene često menjaju i da trgovci tokom godine imaju različite akcije.
Zbog toga se stvara navika praćenja cena.
Neko će nedeljama gledati određeni model televizora.
Drugi će čekati sezonsko sniženje.
Treći će kupiti tek kada dobije kupon, popust ili besplatnu dostavu.
Kupovina tako postaje neka vrsta male strategije.
Šta se promenilo u odnosu na ranije?
Pre nekoliko decenija mnogi proizvodi su se kupovali sa idejom da treba da traju što duže.
Danas živimo u svetu mnogo brže promene proizvoda, ali zanimljivo je da potrošači ne moraju nužno da prate taj tempo.
Naprotiv.
Mnogi pokušavaju da izvuku maksimum iz stvari koje već imaju.
To je posebno vidljivo kod ljudi koji su naučili da razlikuju „stvarno mi treba“ od „samo mi se sviđa“.
Ta razlika može biti veoma važna za kućni budžet.
„Kupujem tek kada moram“ može biti i psihološka navika
Postoji i nešto što nema direktne veze sa ekonomijom.
Neki ljudi jednostavno ne vole da menjaju stvari koje im odgovaraju.
Omiljene cipele su udobne.
Stari telefon poznaju.
Kuhinjski aparat koji koriste deset godina znaju napamet.
Nova stvar znači i prilagođavanje.
Zato čak i osoba koja može da priušti novi proizvod ponekad bira da zadrži stari.
Nije stvar samo u novcu.
Stara stvar je poznata. Nova zahteva odluku.
A onda se dogodi ono neizbežno
Sve je u redu dok predmet radi.
A onda jednog dana – ne radi.
Frižider prestane da hladi u nedelju uveče.
Veš-mašina stane kada je puna vode.
Telefon se ugasi usred dana.
Cipele propuštaju vodu baš kada počne kiša.
I tada više nema čekanja.
Kupovina koja je mesecima ili godinama odlagana mora da se obavi odmah.
Tada kupac često nema luksuz da bira idealan trenutak.
Mora da kupi ono što mu je potrebno.
Da li je to loše?
Ne nužno.
Ako predmet i dalje dobro funkcioniše, njegovo korišćenje do kraja životnog veka može biti racionalnije nego menjanje samo zato što postoji noviji model.
Problem nastaje kada se popravka više ne isplati, kada uređaj postane nebezbedan ili kada kvar napravi mnogo veći trošak.
Tada „izdržaće još malo“ može postati skuplja opcija.
Jedna rečenica možda najbolje opisuje novu naviku
„Ne kupujem zato što mi se kupuje – kupujem kada mi zatreba.“
U tome se možda krije jedna od najvećih promena u svakodnevnoj potrošnji.
Stvari više nisu automatski za zamenu samo zato što su stare.
Telefon se koristi dok može.
Frižider dok hladi.
Patike dok se ne raspadnu.
Nameštaj dok služi.
A nova stvar dolazi tek kada stara više ne može da obavlja svoju funkciju.
Možda zato danas nije najvažnije pitanje „Šta bih voleo da kupim?“
Već:
„Koliko još mogu da koristim ono što već imam?“