Zašto neka deca često upadaju drugima u reč, zaboravljaju da kažu „molim“ i „hvala“ ili ne poštuju osnovna pravila ponašanja? Odgovor nije uvek jednostavan, ali način na koji odrasli komuniciraju sa decom i ponašaju se u svakodnevnim situacijama može značajno da utiče na to kako ona usvajaju društvena pravila.
Lepi maniri ne razvijaju se preko noći. Deca ih uče posmatranjem, razgovorom, ponavljanjem i reakcijama ljudi iz svog okruženja. Upravo zato roditeljske navike mogu da imaju važnu ulogu u njihovom razvoju.
1. Od dece očekuju ponašanje koje sami ne pokazuju
Jedna od najčešćih grešaka jeste očekivanje da dete bude ljubazno, strpljivo i obzirno, dok odrasli sami ne pokazuju takvo ponašanje.
Ako roditelj redovno prekida sagovornike, viče kada se iznervira ili koristi telefon tokom svakog obroka, dete može da zaključi da je takvo ponašanje sasvim normalno.
Deca mnogo toga uče posmatrajući ljude kojima veruju. Zato je važno da roditelji sopstvenim primerom pokažu kako izgleda pristojna komunikacija, poštovanje tuđeg mišljenja i rešavanje nesuglasica bez vređanja.
To ne znači da odrasli moraju uvek da budu savršeni. Važno je i da priznaju grešku, izvine se kada nekoga povrede i pokažu detetu kako se odgovorno postupa.
2. Govore šta dete mora da uradi, ali ne objašnjavaju zašto
Rečenice poput „Budi pristojan“, „Ne prekidaj“ i „Pozdravi kada uđeš“ mogu da budu korisne, ali dete ne mora odmah da razume zbog čega su ta pravila važna.
Zato je dobro objasniti mu da čekanje na red omogućava drugima da završe misao, da izvinjenje pokazuje da nam je stalo do tuđih osećanja i da zahvalnost znači da primećujemo nečiji trud.
Kada dete razume smisao određenog pravila, lakše može da ga primeni i u situacijama kada roditelj nije prisutan.
Cilj nije da dete slepo sluša naređenja, već da postepeno razvija razumevanje za druge ljude i njihove potrebe.
3. Pravila se menjaju u zavisnosti od situacije
Ako roditelj jednom reaguje na nepristojno ponašanje, a sledeći put ga potpuno ignoriše, dete može da dobije nejasnu poruku o tome šta se od njega očekuje.
Na primer, ako je upadanje u reč zabranjeno kod kuće, ali se toleriše kada je roditelj zauzet ili umoran, dete može teže da usvoji pravilo.
Doslednost ne znači da roditelj mora da reaguje strogo u svakoj situaciji. Pravila mogu da se prilagode uzrastu i okolnostima, ali dete treba da razume šta je prihvatljivo, a šta nije.
Najbolje je da se na neprikladno ponašanje reaguje mirno, jasno i bez ponižavanja deteta.
4. Članovi porodice šalju potpuno različite poruke
Roditelji mogu da ulažu mnogo truda u učenje lepih manira, ali situacija postaje komplikovanija ako bake, deke ili drugi bliski ljudi podstiču ponašanje koje roditelji pokušavaju da promene.
Ako se svi smeju kada dete nekoga uvredi ili mu se stalno dopušta da prekida druge, ono može da zaključi da pravilo nije naročito važno.
Zbog toga je korisno da odrasli koji često provode vreme sa detetom razgovaraju o osnovnim pravilima ponašanja i pokušaju da budu usklađeni u svojim reakcijama.
Nije neophodno da se svi slažu oko svake sitnice, ali zajednički pristup najčešće olakšava detetu da razume granice.
5. Primećuju samo greške, a zaboravljaju da pohvale trud
Kada dete napravi grešku, roditelji često odmah reaguju. Međutim, kada se samo seti da se zahvali, sačeka svoj red ili ponudi pomoć, takvo ponašanje ponekad prođe nezapaženo.
Pohvala može da pomogne detetu da prepozna šta je uradilo dobro i da razume da se takvo ponašanje ceni.
Umesto opšteg komentara, poput „Baš si dobar“, roditelj može da kaže: „Lepo je što si sačekao da baka završi rečenicu“ ili „Hvala ti što si ponudio pomoć“.
Takve povratne informacije konkretno ukazuju na poželjno ponašanje. Važno je, međutim, da pohvala bude iskrena i primerena situaciji, a ne sredstvo za kontrolisanje svakog detetovog postupka.
6. Uverenje da su za sve kriva druga deca
Roditeljima nije uvek lako da prihvate da i njihovo dete može da bude nepristojno, da prekrši dogovor ili povredi tuđa osećanja.
Kada se svaki problem pripisuje drugoj deci, nastavnicima ili okolnostima, propušta se prilika da dete nauči da prepozna sopstvenu odgovornost.
To ne znači da dete treba automatski okriviti za svaki sukob. Važno je saslušati sve strane, razumeti šta se dogodilo i pomoći mu da razmisli kako je moglo drugačije da postupi.
Pitanja poput „Kako misliš da se druga osoba osećala?“ ili „Šta bi sledeći put mogao da uradiš drugačije?“ mogu da podstaknu dete da razvija empatiju i razume posledice svog ponašanja.
Kako se deca zaista uče lepim manirima?
Usvajanje dobrih navika zahteva vreme, strpljenje i ponavljanje. Dete neće svaki put reagovati idealno, naročito kada je umorno, uznemireno ili još uči da kontroliše svoje emocije.
Roditelji mogu da pomognu tako što će jasno postaviti granice, objasniti pravila, pokazati poželjno ponašanje i reagovati smireno kada dođe do greške.
Važno je i da očekivanja budu prilagođena uzrastu. Od malog deteta ne može se očekivati ista samokontrola kao od tinejdžera, a povremeni ispadi ne znače automatski da je dete loše vaspitano.
Najvažnije je da roditelji ne posmatraju lepo ponašanje samo kao skup pravila, već kao način da dete nauči da poštuje druge ljude. Ljubaznost, zahvalnost, strpljenje i odgovornost najčešće se razvijaju kroz svakodnevne situacije, a ne kroz jednu lekciju ili kaznu.