Proizvođači trešanja i kajsija u 2026. godini rade na granici isplativosti, dok otkupne cene padaju sa 100 na 70 dinara
Voćari širom Srbije ove godine beleže rekordan rod, sa više od 100.000 tona voća nakon prošlosezonskih gubitaka izazvanih mrazom i nepogodama. Iako su voćnjaci puni plodova, otkupne cene su pale toliko nisko da mnogi proizvođači tvrde da su na granici isplativosti, a pojedini najavljuju obustavu berbe i krčenje zasada.
Prema rečima Aleksandra Moravčevića, proizvođača iz Grocke, izražena rodnost donela je pad cena i probleme sa naplatom i plasmanom. ‘Moj deda je govorio: „Samo se budala raduje rodnoj godini“, jer u takvim sezonama proizvodnja premašuje kapacitete otkupa i skladištenja, a cene padaju’, kaže Moravčević, ističući potrebu veće prerade i udruživanja proizvođača kroz moderne zadruge.
Milan Đorđević, agronom i proizvođač kajsija i trešanja, navodi da ovogodišnji rod kajsije spada među najbolje u poslednjih nekoliko godina, ali da je otkupna cena pala sa 100 na 80, pa na 70 dinara tokom sezone, što pokriva tek direktne troškove berbe, dok ulaganja u zaštitu, rezidbu, đubrivo i gorivo ostaju nepokrivena. On smatra da država mora da reaguje sa interventnim merama, imajući u vidu da većina gazdinstava ima tri do četiri hektara.
Zoran Rajić, agroekonomista i savetnik ministra poljoprivrede, objašnjava da Ministarstvo poljoprivrede može da pomaže proizvodnju kroz različite mere, ali ne može da određuje tržišnu cenu voća. ‘Rešenje je u dugoročnim ugovorima i udruživanju proizvođača’, ističe Rajić, dodajući da klimatske oscilacije dodatno otežavaju situaciju malim gazdinstvima, dok veći sistemi uspevaju da ostvare određenu dobit.
Jedan od ključnih problema je što proizvođači prodaju voće po cenama koje jedva pokrivaju troškove, dok potrošači u prodavnicama plaćaju višestruko više. Sagovornici zaključuju da je neophodno ulaganje u skladišne kapacitete, moderne hladnjače i zajednički nastup na izvoznim tržištima. Moravčević ukazuje na primer Poljske, gde gazdinstva od sedam hektara izvoze direktno u Francusku i Dansku, i smatra da minimalno povećanje otkupne cene može biti dovoljno ako proizvođači kontrolišu veći deo lanca vrednosti.
Svi se slažu da bez modernih zadruga, dugoročnih ugovora i ulaganja u infrastrukturu, problemi sa otkupom i cenama će se ponavljati iz godine u godinu.
