Dešava se gotovo svima: provedemo nekoliko sati među ljudima, razgovaramo, smejemo se, završavamo obaveze, a onda jedva čekamo da zatvorimo vrata za sobom i ostanemo sami. Iako smo okruženi ljudima, upravo tada osećamo najveću potrebu za tišinom.
Na prvi pogled, takva potreba može da deluje čudno. Čovek je društveno biće i kontakt sa drugima važan je za naše mentalno i emocionalno funkcionisanje. Međutim, stručnjaci ukazuju da potreba za samoćom ne znači automatski da se osoba oseća usamljeno ili da ne voli društvo.
Naprotiv, ponekad je upravo suprotno.
Mozgu je potreban predah od stalne stimulacije
Tokom dana naš mozak neprestano obrađuje veliki broj informacija. Razgovori, zvukovi, poruke, telefonski pozivi, obaveze, tuđi izrazi lica i emocije samo su deo onoga na šta moramo da reagujemo.
Kada smo dugo među ljudima, posebno u bučnom ili užurbanom okruženju, količina stimulacije postaje velika. Zato trenutak kada ostanemo sami može da deluje kao svojevrsno „gašenje buke“.
Tišina tada ne predstavlja prazninu, već odmor.
Zbog toga osoba može da voli svoje prijatelje, porodicu i kolege, a da ipak nakon nekoliko sati druženja poželi da bude potpuno sama.
Samoća i usamljenost nisu isto
Jedna od najčešćih zabluda jeste da osoba koja želi da bude sama mora da bude usamljena.
To nije tačno.
Usamljenost podrazumeva osećaj da nam nedostaje povezanost sa drugima, dok samoća može biti svesno izabrano vreme koje provodimo bez društva.
Neko može biti sam i osećati se potpuno zadovoljno, dok druga osoba može sedeti u punoj prostoriji i istovremeno se osećati potpuno izolovano.
Upravo zato želja za samoćom sama po sebi nije znak problema.
Zašto nam društvo ponekad postane „previše“?
Druženje zahteva određeni nivo mentalnog angažovanja. Dok razgovaramo sa nekim, ne slušamo samo reči. Pratimo ton glasa, izraze lica, reagujemo na ono što je rečeno i istovremeno razmišljamo o tome šta ćemo sledeće odgovoriti.
Kod nekih ljudi taj proces je posebno intenzivan.
Posle dugog dana provedenog u komunikaciji može se javiti osećaj da više nemamo energije ni za najobičniji razgovor. Tada nam najviše prija da ne moramo nikome da odgovaramo, objašnjavamo gde smo bili, šta radimo ili kako se osećamo.
Samoća tada pruža osećaj kontrole.
Tišina nam pomaže da „složimo“ misli
Kada smo stalno izloženi informacijama i komunikaciji, često nemamo dovoljno vremena da obradimo sve što nam se dogodilo.
Tek kada ostanemo sami, počinjemo da razmišljamo o razgovorima koje smo vodili, problemima koje imamo, planovima za naredne dane ili stvarima koje smo tokom dana potisnuli.
Zato mnogi ljudi najbolje razmišljaju dok šetaju sami, voze automobil, sede u tišini ili pred spavanje.
U tim trenucima nema toliko spoljašnjih podražaja koji zahtevaju našu pažnju.
Nije isto za svakoga
Potreba za samoćom zavisi i od ličnosti. Neki ljudi se brzo „pune“ energijom kroz razgovor i druženje, dok drugima duži periodi socijalne aktivnosti mogu biti iscrpljujući.
Međutim, čak i veoma društvene osobe mogu imati potrebu za povremenim povlačenjem.
Važno je i kako se osoba oseća nakon samoće. Ako nekoliko sati provedenih nasamo donese mir, bolju koncentraciju i osećaj odmora, verovatno je reč o normalnoj potrebi za predahom.
Problem može nastati kada osoba počne da izbegava druge ne zato što joj prija mir, već zato što oseća strah, stalnu napetost ili gubitak interesovanja za ljude i aktivnosti koje su joj ranije bile važne.
Zašto nam je ponekad najlepše kada niko ništa ne traži od nas?
Jedan od razloga zbog kojih samoća toliko prija jeste odsustvo očekivanja.
Kada smo sami, ne moramo da razgovaramo, da budemo raspoloženi, da odgovaramo na poruke ili da se prilagođavamo tuđem ritmu.
Možemo da jedemo kada želimo, slušamo šta želimo, gledamo u telefon, čitamo, šetamo ili jednostavno ne radimo ništa.
U svetu u kojem smo gotovo neprestano dostupni, upravo mogućnost da neko vreme ne budemo dostupni može predstavljati veliko psihičko olakšanje.
Zato želja za samoćom nije nešto čega treba da se stidimo
Ako posle napornog dana poželite da ugasite telefon, zatvorite vrata i provedete neko vreme sami, to ne znači da ne volite ljude.
Ponekad je mozgu jednostavno potreban predah.
Društveni kontakti su važni, ali isto tako je važno imati vreme u kojem ne moramo da reagujemo ni na koga i možemo da se posvetimo sopstvenim mislima.
Prava ravnoteža verovatno nije u tome da stalno budemo okruženi ljudima, niti da se potpuno povučemo iz sveta.
Već u tome da prepoznamo kada nam je potrebno društvo, a kada nam je potrebna — tišina.