Kamere na kućama, ulazima u stanove i hodnicima zgrada postale su gotovo svakodnevica. Međutim, želja vlasnika da zaštiti svoju imovinu ne znači da može neograničeno da snima komšije. Ali i njihova vrata i svaki njihov dolazak i odlazak.
Dovoljno je da komšija iznad svojih vrata postavi malu kameru i počinju pitanja. Da li snima samo sopstveni ulaz ili i vaša vrata? Da li vidi ko vam dolazi u goste? Da li se snimci čuvaju? Ko ih pregleda? I, na kraju, da li je takvo snimanje uopšte dozvoljeno?
Odgovor zavisi od toga šta kamera snima, zašto je postavljena, koliko prostora zahvata i šta se radi sa snimcima.
Video-zapis na kojem se osoba može identifikovati može predstavljati podatak o ličnosti, pa njegovo prikupljanje i korišćenje nije pitanje samo komšijskih odnosa.
Postoji velika razlika između kamere usmerene tako da štiti neposredni ulaz u sopstveni prostor i sistema koji praktično beleži kretanje drugih stanara. Ako kamera zahvata vrata susednog stana, hodnik kojim prolaze drugi stanari ili prostor na kojem se može pratiti ko, kada i sa kim dolazi kod komšije. Pitanje privatnosti postaje mnogo ozbiljnije. Osnovno načelo jeste da obrada podataka mora imati odgovarajući pravni osnov, određenu svrhu i biti ograničena na ono što je za tu svrhu potrebno.
Drugim rečima, činjenica da neko želi da zaštiti svoj stan ne znači automatski da treba da ima snimak svakog vašeg izlaska iz kuće.
Može li kamera direktno da gleda u vaša vrata?
Upravo je ovo jedna od najspornijih situacija.
Kamera koja je postavljena tako da neprestano beleži ulazak i izlazak iz susednog stana. To može omogućiti veoma detaljno praćenje navika njegovih stanara. Kada izlaze, kada se vraćaju, ko ih posećuje i koliko dugo ostaje.
Zbog toga bi položaj i ugao kamere morali da budu ograničeni na prostor koji je zaista neophodan za ostvarivanje opravdane svrhe.
Ako se bezbednost sopstvenih vrata može postići bez snimanja komšijskih vrata, teško je opravdati nepotrebno širenje kadra.
Video-nadzor koji organizuje stambena zajednica nije isto što i kamera koju jedan stanar samoinicijativno postavi ispred svog stana. Kod sistema zgrade mora biti jasno zbog čega je nadzor uveden. Ali i koji prostor se snima, ko upravlja sistemom, ko ima pristup snimcima i koliko dugo se oni čuvaju.
Posebno je problematično ako veliki broj stanara može preko televizora ili aplikacije neprestano da prati kamere. Poverenik je u svojoj novijoj praksi upozorio jednu stambenu zajednicu upravo zbog omogućavanja većem broju stanara da preko mobilne aplikacije i televizora uživo prate snimke kamera iz zajedničkih delova zgrade.
Snimci nisu za Viber grupu i oglasnu tablu
Čak i kada postoji opravdan video-nadzor, to ne znači da snimci mogu slobodno da se dele. Ako kamera zabeleži neku osobu, nije dozvoljeno tek tako napraviti fotografiju sa snimka i okačiti je na oglasnu tablu, društvene mreže ili poslati svim stanarima.
Poverenik je već postupao u slučaju u kojem su fotografije ljudi nastale iz video-nadzora objavljivane na oglasnoj tabli zgrade i učinjene dostupnim neodređenom broju osoba.
Svrha bezbednosnog snimanja nije javno prozivanje ljudi.
Ni vlasništvo nad kamerom ni vlasništvo nad stanom samo po sebi ne rešavaju problem.
Ključno je gde je kamera postavljena, šta zahvata i na koji način se snimci koriste. Ako neko postavi kameru unutar svog prostora koja snima samo njegovu imovinu, situacija je bitno drugačija od kamere koja je postavljena tako da prati zajednički hodnik, susedni stan ili prostor kojim se svakodnevno kreću druge osobe. Kod kuća važi slična logika. Zaštita sopstvenog dvorišta i kapije jedno je. Dok kamera koja nepotrebno zahvata komšijsko dvorište, prozore ili druge privatne površine otvara sasvim drugo pitanje.
Mnogi savremeni sistemi video-nadzora nemaju samo kameru već i mikrofon. To znači da uređaj potencijalno ne beleži samo ko prolazi hodnikom nego i razgovore.
Takva obrada može predstavljati još intenzivnije zadiranje u privatnost, zbog čega činjenica da uređaj fabrički ima mogućnost snimanja zvuka ne znači da tu funkciju treba automatski koristiti.
Kako da znate da li vas kamera zaista snima?
Sama činjenica da objektiv izgleda kao da je okrenut prema vašem stanu ne mora uvek pouzdano pokazati šta se nalazi u kadru.
Zato je najbolje prvo utvrditi činjenice.
Ako je reč o sistemu stambene zajednice, možete se obratiti upravniku i zatražiti informacije o tome ko upravlja video-nadzorom, koja je svrha snimanja i ko ima pristup podacima.
Šta ako je kamera privatna? Onda možete od komšije zatražiti da objasni koji prostor zahvata i da, ukoliko je moguće, promeni ugao ili primeni maskiranje dela slike tako da vaša vrata ne budu u kadru.
Ako razgovor ne reši problem, a smatrate da se vaši podaci nezakonito obrađuju putem video-nadzora, možete se obratiti Povereniku za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti.
Važno je zabeležiti gde se kamera nalazi i zbog čega smatrate da zahvata prostor koji ne bi trebalo da snima.
U zavisnosti od okolnosti konkretnog slučaja i načina na koji se kamera koristi, mogu postojati i drugi načini pravne zaštite.
Postoji jednostavno pravilo koje bi trebalo poštovati
Video-nadzor može imati potpuno opravdanu svrhu. Krađe, vandalizam i provale realni su razlozi zbog kojih ljudi žele dodatnu zaštitu svojih stanova i kuća.
Ali zaštita sopstvene imovine ne daje neograničeno pravo na nadzor tuđeg života.
Ako kamera može da zaštiti vaša vrata bez snimanja komšijskih – upravo tako bi trebalo da bude podešena.
Jer jedno je zabeležiti osobu koja pokušava da provali u stan, a sasvim drugo napraviti arhivu toga kada komšija izlazi iz kuće, ko mu dolazi i kada se vraća.