Connect with us

Svet

Otac i ćerka NESTALI tokom planinarenja, a onda je 6 godina kasnije pronađeno NJENO TELO: Policijska istraga dovela do otkrića koje LEDI KRV U ŽILAMA

Objavljeno pre

,

backpack, bag, woman, girl, female, forest, lady, leisure, lifestyle, nature, outdoors, outside, recreation, teen, trees, walking, woods, young woman, hike, trek, trekking, backpacker, backpacking, hiking, hiker, backpack, bag, bag, walking, hiking, hiking, hiking, hiking, hiking Pexels

Nestanak Linde i Gregorija Vilis tokom planinarenja u Nacionalnom parku Zajon godinama je predstavljao jednu od velikih misterija. Njih dvoje su nestali u oktobru 2013. godine, a potraga je ubrzo obustavljena bez odgovora na pitanje šta im se dogodilo.

Šest godina kasnije pronađeni su Lindini posmrtni ostaci. Međutim, ono što je usledilo otvorilo je još više pitanja – njenog oca Gregorija nije bilo u blizini.

Istina je počela da se nazire tek kada su istražitelji povezali njen slučaj sa neidentifikovanim muškarcem koji je godinama živeo u psihijatrijskoj ustanovi u Nevadi.

Poslednja zajednička šetnja

Ujutru 24. oktobra 2013. godine, 26-godišnja Linda Vilis napustila je svoj stan u Solt Lejk Sitiju. Sa sobom je ponela planinarsku opremu, mali ranac i kameru. Ovoga puta sa njom je bio njen 61-godišnji otac Gregori, kome je prethodno dijagnostikovana rana demencija.

Linda i njen otac godinama su zajedno odlazili u prirodu. Zajon je za njih imao posebno značenje, jer ju je upravo tamo Gregori ranije učio fotografiji.

Linda je želela da još jednom provedu vreme zajedno, pre nego što njegova bolest dodatno utiče na sećanje i sposobnost da prepoznaje mesta koja su im bila poznata.

Prema svedočenjima, tog jutra nije izgledala uznemireno. Jedan komšija je istražiteljima rekao da ju je čuo kako ocu govori nešto u smislu: „Idemo, tata, pre nego što postane vruće.“

Krenuli su plavim Subaruom. Nadzirna kamera na benzinskoj pumpi u blizini Harikejna zabeležila je njihov automobil. Linda je sipala gorivo, dok je Gregori sedeo na mestu suvozača i držao staru papirnu mapu.

Zaposleni na pumpi kasnije je rekao da mu je Gregori delovao zbunjeno, kao da nije znao gde se nalazi, dok je Linda delovala smireno.

Oko 10.30 sati stigli su do Kolob Teras Rouda, jednog od udaljenijih delova Zajona. Teren je bio zahtevan – stenovite izbočine, strmi spustovi, uski prolazi i rastresito zemljište predstavljali su opasnost čak i za iskusne planinare.

Linda je poznavala područje još od detinjstva. Planirala je da se popne stazom prema vidikovcu u blizini vrha Severni anđeo čuvar.

Ništa nije ukazivalo na to da će to biti njihova poslednja zajednička šetnja.

Potraga počela dva dana kasnije

Prvi alarm oglasio se kada se Linda nije pojavila na poslu i kada niko nije mogao da je dobije telefonom. Njene kolege su saznale da je otišla na planinarenje sa ocem i kontaktirale policiju.

Čuvari Nacionalnog parka ubrzo su pronašli njihov automobil. Bio je zaključan, a unutra su ostale njihove lične stvari – novčanici, telefoni i Gregorijev insulin, lek bez kog nije mogao dugo da izdrži.

Istog dana pokrenuta je velika potraga.

Spasilački timovi, volonteri i vodiči sa psima pretraživali su teren, dok su helikopteri nadletali kanjone. Pretraženo je više od 40 kvadratnih milja, ali bez rezultata.

Psi su nekoliko puta registrovali jedva primetne tragove, ali su oni nestajali na stenovitom terenu. Kanjon je bio izuzetno težak za pretraživanje, a vetar, prašina i noćne temperature dodatno su otežavali posao.

U izveštajima nije bilo znakova borbe niti predmeta koji bi pouzdano mogli da pripadaju nestalima.

Potraga je trajala deset dana, nakon čega je Nacionalna služba parkova saopštila da se aktivna potraga obustavlja. Linda i Gregori zvanično su ostali na listi nestalih osoba.

Tada niko nije mogao da pretpostavi da će odgovor stići tek šest godina kasnije.

Šest godina kasnije pronađeni Lindini ostaci

Avgusta 2019. godine grupa geodeta Nacionalne službe parkova radila je u malo poznatom delu područja u blizini levog račvanja Nort Krika.

Jedan od njih primetio je nešto neobično na dnu suvog kanjona. U prvi mah pomislili su da je reč o starom otpadu, ali se ispostavilo da predmet nije prirodnog porekla.

Na dubini od oko šest metara pronašli su izbledelu tkaninu planinarskog ranca, delove čizama i ljudske kosti.

Radovi su odmah obustavljeni, a obavešteni su čuvari parka i forenzički stručnjaci.

Među pronađenim predmetima nalazila se i kartica na kojoj je bilo moguće pročitati ime Linde Vilis.

Forenzički tim je potom pažljivo pregledao područje. Pronađeni su delovi odeće, ostaci termo-flisa i kaiševa ranca. Suva i zaklonjena klisura usporila je propadanje pojedinih predmeta.

Identifikacija je kasnije potvrđena na osnovu stomatoloških podataka.

Bili su to ostaci Linde Vilis.

Međutim, njen otac nije bio tamo.

Istražitelji su pretražili okolinu u velikom radijusu, ali nisu pronašli nijedan trag koji bi ukazivao da je Gregori umro u blizini. Nije bilo njegovih kostiju, odeće, opreme niti drugih predmeta.

Upravo taj detalj potpuno je promenio tok istrage.

Povrede otkrile da Linda nije odmah preminula

Medicinski veštaci utvrdili su da je Linda pretrpela višestruke povrede karlice i obe potkolenice, kao i manje prelome rebara.

Povrede su odgovarale padu sa visine na tvrdu, najverovatnije kamenu podlogu.

Ipak, nisu bile trenutno smrtonosne.

Analiza ostataka ukazivala je na to da je Linda preživela najmanje nekoliko dana nakon pada.

Još jedan detalj bio je posebno značajan.

U blizini njenih ostataka pronađeni su delovi grana i kaiš kamere koji su bili iskorišćeni kao improvizovani zavoj. Na kaišu su bili vidljivi tragovi zatezanja i trenja.

Sve je ukazivalo na to da je Linda pokušavala da stabilizuje povređenu nogu i da se izbori za život.

Ali njen ranac je sadržao još jednu zagonetku.

U njemu su pronađeni flaša vode, delovi fotografske opreme, baterijska lampa i lični predmeti. Međutim, nedostajale su njena flis jakna i ključevi automobila.

Za istražitelje je to bilo veoma važno.

U oktobru su noći u tom delu Zajona mogle biti izuzetno hladne, pa je teško bilo objasniti zašto bi Linda ostala bez tople odeće.

Postojala je mogućnost da je jaknu dala drugoj osobi.

A ako je to učinila, postavilo se pitanje – kome?

Gregori se pojavio u drugoj državi

Potraga za bilo kakvim tragom Gregorija nastavljena je i nakon identifikacije Lindinih ostataka. Istražitelji su ponovo analizirali stare izveštaje i podatke iz drugih država.

Tada je jedna pripravnica u policijskoj upravi okruga Vašington pregledala međudržavne baze nestalih i neidentifikovanih osoba.

U Nevadi je pronašla zapis o neidentifikovanom muškarcu koji je pronađen pored autoputa u Meskiteu, nekoliko nedelja nakon nestanka Vilisovih.

Bio je stariji, iscrpljen i dehidriran. Nije znao da kaže svoje ime niti odakle dolazi.

Prema medicinskim zapisima, muškarac je patio od ozbiljne dezorijentacije, retrogradne amnezije i demencije.

Dobio je standardnu oznaku – Džon Dou.

Godinama je ostao neidentifikovan.

Osoblje ustanove u kojoj je boravio zapamtilo je jednu njegovu neobičnu naviku. Bio je opsednut vremenom. Često je pitao koliko je sati, gledao u zidni sat i ponavljao pitanja o vremenu.

Zbog toga su ga zaposleni među sobom prozvali „Gospodin Sat“.

Šest godina fotografija ovog čoveka bila je dostupna u međudržavnim bazama, ali niko se nije javio da ga identifikuje.

Istražitelji su sada počeli da sumnjaju da bi Džon Dou mogao biti upravo Gregori Vilis.

Jedan privezak promenio je sve

Kada su detektivi stigli u Nevadu, nekoliko fizičkih karakteristika muškarca poklopilo se sa fotografijama Gregorija Vilisa.

Oblik nosa, jagodice, brada i druge karakteristike lica odgovarale su njegovim starim fotografijama.

Ali još važniji trag pronašla je medicinska sestra.

Godinama je čovek kod sebe čuvao jedan predmet. Osoblje ga je ponekad pronalazilo ispod jastuka ili u džepu odeće.

Bio je to stari privezak za ključeve automobila.

Na njemu je jedva bio vidljiv natpis:

„Najbolja ćerka na svetu.“

Porodica Vilis je potvrdila da je Linda takav privezak poklonila svom ocu.

Istražitelji su potom proverili da li ključ odgovara automobilu koji su Linda i Gregori ostavili u Zajonu.

Subaru je godinama bio sačuvan kao dokazni materijal.

Kada je privezak prinet automobilu i pritisnuto dugme, vrata su se otvorila.

Elektronski čip odgovarao je upravo tom automobilu.

Time je slučaj dobio potpuno novi smer.

Čovek koji je šest godina živeo kao Džon Dou bio je, sa veoma velikom verovatnoćom, Gregori Vilis.

„Kasno je. Moram biti tamo“

U septembru 2019. godine istražitelji su ponovo razgovarali sa čovekom u ustanovi u Nevadi.

Pokušali su da mu pokažu fotografiju Linde.

Nije bilo reakcije.

Kada su izgovorili njegovo ime, Gregori takođe nije pokazao znak prepoznavanja.

Njegova bolest je izbrisala veliki deo ličnih sećanja.

Međutim, kada su mu pokazali stari privezak za ključeve, reakcija je bila potpuno drugačija.

Čovek je odmah posegnuo za njim i snažno ga stegao.

Kada su ga pitali da li zna čemu pripada, pogledao je prema vratima, zatim prema satu i prvi put izgovorio nekoliko smislenih reči:

„Kasno je. Moram biti tamo. Rekla je da sačekam pored puta.“

Lekari su kasnije objasnili da je njegovo ponašanje predstavljalo oblik perseveracije – ponavljanja određene radnje ili misli.

Iako je izgubio gotovo sva sećanja, jedna ideja ostala je duboko usađena u njegovom umu.

Mora da čeka.

Prema svedočenju osoblja, godinama je ponavljao slične rečenice.

„Vratiće se uskoro. Moram biti ovde. Upravo je otišla.“

Za Gregorija, kao da vreme nije prolazilo.

Konačna rekonstrukcija tragedije

Istražitelji su na kraju pokušali da povežu sve detalje.

Najverovatnija rekonstrukcija bila je da je Linda pretrpela težak pad, ali da nije odmah umrla. Svesna svoje situacije, pokušavala je da sanira povrede i preživi.

U nekom trenutku mogla je da shvati da neće moći sama da izađe iz kanjona.

Tada je, prema rekonstrukciji, ocu dala svoju toplu jaknu i ključeve automobila i uputila ga prema putu, verovatno jednostavnim instrukcijama koje je mogao da razume.

„Idi do auta. Dovedi nekoga. Čekaj pored puta.“

Gregori je, međutim, patio od demencije i imao ozbiljne probleme sa orijentacijom.

Nakon što je napustio mesto na kojem je Linda ostala povređena, izgubio je pravac.

Umesto da pronađe automobil, nastavio je da luta.

Na kraju je dospeo do područja Meskite u Nevadi, gde je pronađen iscrpljen i dezorijentisan.

Bez dokumenata i bez sećanja na sopstveni identitet, postao je još jedna neidentifikovana osoba u sistemu.

Njegovo telo je preživelo, ali je njegovo sećanje ostalo zarobljeno u trenutku kada mu je ćerka rekla da čeka.

Zbog toga je godinama stajao kraj prozora ustanove, posmatrao sat i ponavljao iste reči.

Čekao je Lindu.

Misterija bez kriminalca

Ovakva rekonstrukcija promenila je prvobitnu sliku slučaja.

U jednom trenutku istražitelji su razmatrali mogućnost da je Gregori povredio ili ubio svoju ćerku, kao i mogućnost da je treća osoba bila umešana u njihovu tragediju.

Međutim, pronađeni dokazi nisu potvrdili nijedan od tih scenarija.

Lindine povrede odgovarale su padu, a tragovi improvizovanog zavoja pokazali su da se borila da preživi.

Nestanak njene jakne i ključeva dobio je objašnjenje kroz rekonstrukciju prema kojoj ih je predala ocu.

Gregori, sa druge strane, nije mogao da pruži klasično svedočenje zbog progresivne demencije. Njegove reakcije na privezak, kao i fragmenti rečenica koje je ponavljao godinama, predstavljali su jedine preostale tragove njegovog sećanja na taj dan.

Na kraju je zaključeno da je Linda stradala u nesrećnom padu u udaljenom delu kanjona, dok je Gregori preživeo, ali se izgubio i zbog bolesti izgubio sposobnost da se vrati ili objasni šta se dogodilo.

Nije bilo pravnog osnova da se protiv njega podigne optužnica.

Poslednji rastanak

Nakon kremacije, Lindini posmrtni ostaci predati su njenom rođaku.

Sahrana je održana na starom gradskom groblju u Solt Lejk Sitiju, u krugu malog broja ljudi – nekoliko njenih bivših kolega i rođaka sa kojima je retko razgovarala.

Gregori nije bio na sahrani.

Čovek koji je šest godina ranije krenuo sa ćerkom u njihovu poslednju zajedničku šetnju sada je bio živ, ali bez sećanja na njeno ime, lice i događaj koji ih je zauvek razdvojio.

Ostao mu je samo jedan predmet – privezak sa porukom koju mu je Linda poklonila.

I jedno sećanje koje bolest nije uspela da izbriše:

da mora da čeka.

Svet

Robert Kesler i neobičan uslov za priznanje: Sendvič tražen u sudnici (VIDEO)

Optuženi iz Floride iznenadio sudiju i prisutne zahtevom za čizstejk, pomfrit i pepsi u zamenu za izjašnjavanje o krivici

Objavljeno pre

,

Objavio:

Robert Kesler i neobičan uslov za priznanje: Sendvič tražen u sudnici (VIDEO) – Robert Kesler Floride

Optuženi iz Floride iznenadio sudiju i prisutne zahtevom za čizstejk, pomfrit i pepsi u zamenu za izjašnjavanje o krivici

Sedamdesetčetvorogodišnji Robert Kesler iz Floride, optužen za ubistvo žene i skrnavljenje njenog tela, priredio je neočekivan trenutak tokom ročišta u okrugu Hilsboro. Na sudu je izneo neobičan zahtev: pristao bi da prizna zločin, ali samo pod jednim uslovom – da mu se obezbedi čizstejk sendvič, pomfrit i gazirano piće.

Prema snimku sa ročišta, sudija je objasnio Kesleru da ima pravo da se izjasni o krivici i bez dogovora sa tužilaštvom. Tada je, nakon kraćeg razmišljanja, optuženi izgovorio svoj neobičan predlog. “Pristajem na to za jedan čizstejk, porciju pomfrita i pepsi”, izjavio je on pred sudom. Ovakav trenutak izazvao je iznenađenje među prisutnima u sudnici.

Neobičan zahtev tokom suđenja u Floridi

Sudija je zamolio Keslera da pojasni šta tačno traži. Optuženi je detaljno opisao svoj željeni obrok – sendvič sa biftekom i sirom, lukom i majonezom, uz porciju pomfrita i papričice. Rekao je i da smatra kako bi takav dogovor mogao pomoći da se uštedi novac poreskih obveznika.

Međutim, sudija nije prihvatio vezivanje priznanja zločina za obezbeđivanje obroka. Tok suđenja ostao je nepromenjen, a izbor porote za slučaj ubistva Stefani Kron-Overholt, čiji su posmrtni ostaci pronađeni 2021. godine, nastavljen je u skladu sa standardnim procedurama.

Tok suđenja i reakcije na predlog

Ovaj neobičan trenutak u sudnici privukao je pažnju zbog specifičnosti zahteva, ali i načina na koji je sud reagovao. Iako je Robert Kesler istakao da bi njegov uslov mogao imati praktičnu korist za sudski postupak, sudija je ostao pri pravilima i odbio da poveže priznanje krivice sa obrokom. Takođe, tokom ročišta nije bilo dodatnih saopštenja o toku istrage niti o mogućem uticaju ovog predloga na dalji proces.

Ovakvi momenti u sudnicama retko se dešavaju, a slučaj iz Floride ostaje upamćen po bizarnosti traženog uslova. Prema navodima sa ročišta, pravosudni organi nastavljaju postupak bez odstupanja, dok se pažnja javnosti zadržava na neobičnom ponašanju optuženog.

Accused Killer Demands Philly Cheesesteak for Plea Deal


Pročitaj još

Svet

Neuspešna egzekucija Kriste Pajk: Detalji koji su šokirali SAD

Ekipa za izvršenje smrtne kazne koristila je oko 10 igala, a osuđena je završila na respiratoru nakon komplikacija.

Objavljeno pre

,

Objavio:

Neuspešna egzekucija Kriste Pajk: Detalji koji su šokirali SAD

Ekipa za izvršenje smrtne kazne koristila je oko 10 igala, a osuđena je završila na respiratoru nakon komplikacija.

Neuspešna egzekucija Kriste Pajk privukla je veliku pažnju javnosti, jer su isplivali novi detalji koji ukazuju na ozbiljne propuste tokom postupka. Prema sudskom podnesku, tim zadužen za pogubljenje pokušao je da uspostavi intravenski pristup koristeći oko 10 igala, ali su se pojavile komplikacije koje su dovele do njenog hospitalizovanja.

Krista Pajk (50), osuđena na smrt zbog ubistva školske drugarice Kolin Slemer 1995. godine, bila je zabrinuta da će tokom egzekucije osoblje imati poteškoća sa pronalaskom vena. Tokom neuspešne egzekucije, Pajk je nastavila da diše i ispuštala je zvuke nalik gušenju nakon primene pentobarbitala, što je izazvalo zabrinutost nadležnih. Na kraju je prebačena u bolnicu u kritičnom stanju i priključena na respirator.

Kako je došlo do neuspešne egzekucije Kriste Pajk

Advokat Rendi Spajvi naveo je da je egzekucioni tim koristio približno 10 igala u pokušaju da uspostavi intravenski pristup. Tek nakon više pokušaja, primenjene su dve doze pentobarbitala. Međutim, stanje Kriste Pajk je ostalo ozbiljno, zbog čega je hitno hospitalizovana.

Prema navodima advokata, početkom oktobra Pajk je povratila svest. Nakon toga je počela da govori i hoda uz pomoć druge osobe. Kasnije je vraćena u zatvor, gde se sada kreće samostalnije i govori u potpunim rečenicama. Ipak, njeno dugoročno zdravstveno stanje i dalje je neizvesno.

Reakcije na neuspešnu egzekuciju i šta sledi dalje

“Ovo je najgori slučaj koji smo videli i ne može se uporediti ni sa jednim drugim neuspelim pogubljenjem u modernoj eri”, izjavio je Robin Meher, izvršni direktor Informativnog centra za smrtnu kaznu. “Ovo je bez presedana!”

Da je egzekucija bila uspešna, Krista Pajk bi bila tek devetnaesta žena u Sjedinjenim Američkim Državama nad kojom je izvršena smrtna kazna od 1976. godine. Međutim, guverner Tenesija Bil Li odlučio je da obustavi izvršenje smrtnih kazni do kraja 2026. godine. On je naložio sveobuhvatnu i nezavisnu proveru koju će sprovesti spoljni stručnjaci, kako bi se utvrdilo šta se tačno dogodilo tokom neuspešne egzekucije Kriste Pajk.

Ovaj slučaj pokrenuo je brojna pitanja o pouzdanosti i humanosti metoda izvršenja smrtne kazne u SAD. Takođe, izazvao je raspravu o potrebi za reformama i dodatnim proverama protokola koji prate ovakve postupke.

Pročitaj još

Svet

Epidemija ebole u Kongu: Nasilje i teorije zavere dodatno otežavaju borbu

Broj slučajeva premašio 10.060, skoro polovina obolelih preminula, medicinske ekipe izložene napadima i dezinformacijama.

Objavljeno pre

,

Objavio:

Epidemija ebole u Kongu: Nasilje i teorije zavere dodatno otežavaju borbu

Broj slučajeva premašio 10.060, skoro polovina obolelih preminula, medicinske ekipe izložene napadima i dezinformacijama.

Epidemija ebole u Demokratskoj Republici Kongo dostiže zabrinjavajuće razmere, jer broj potvrđenih slučajeva premašuje 10.060, dok je gotovo polovina obolelih izgubila život, prema zvaničnim podacima. U isto vreme, napad na zdravstvene radnike, među kojima je medicinska sestra ubijena, pokazuje koliko su medicinske ekipe izložene opasnostima zbog teorija zavere i nasilja.

Tragedija u provinciji Čopo dodatno je produbila humanitarnu krizu. U mestu Bafvasende, grupa mladića naoružana mačetama i palicama napala je medicinski tim zbog sumnji da zdravstveni radnici šire virus putem lokalnog vodovoda. U ovom napadu jedna medicinska sestra izgubila je život, dok je još jedan zdravstveni radnik teško povređen.

Dezinformacije i nedostatak poverenja otežavaju borbu

Pored fizičkih napada, širenje dezinformacija na društvenim mrežama ozbiljno otežava rad medicinskih ekipa. Neki stanovnici veruju da je epidemija ebole izmišljotina humanitarnih organizacija radi profita, zbog čega su bolnice i vozila hitne pomoći često na meti napada. Takođe, zbog hroničnog nedostatka opreme i kašnjenja plata, deo medicinskog osoblja štrajkuje, što dodatno usporava odgovor na kriznu situaciju.

Generalni direktor Svetske zdravstvene organizacije Tedros Adhanom Gebrejesus istakao je da zdravstveni radnici moraju imati zagarantovanu bezbednost i dostojanstvo tokom obavljanja svojih dužnosti. Ovaj stav deli i međunarodna zajednica, koja snažno osuđuje nasilje nad medicinskim osobljem.

Širenje virusa i izazovi u nadzoru

Aktuelnu epidemiju, proglašenu u maju, izaziva soj virusa Bundibugjo, za koji ne postoji odobrena vakcina niti specifičan lek. Zaraza se sa početnih žarišta nekontrolisano proširila na 66 zdravstvenih zona u osam provincija Konga. Prema poslednjim informacijama, oko 80 odsto novih slučajeva javlja se van epidemiološkog nadzora, dok mnogi pacijenti izbegavaju centre za lečenje zbog straha i stigmatizacije.

Pored Demokratske Republike Kongo, prisustvo virusa zabeleženo je i u Ugandi, Keniji, Nigeriji i Francuskoj. U Keniji su granični prelazi pod posebnom kontrolom, nakon što su evidentirani slučajevi i smrtni ishodi povezani sa putnicima iz žarišta u Kongu. Nadležne službe nastavljaju sa izolacijom i praćenjem svih kontakata, kako bi se sprečilo dalje širenje bolesti.

U međuvremenu, međunarodni zvaničnici upozoravaju da je zaustavljanje epidemije moguće samo uz saradnju lokalnog stanovništva i efektivnu zaštitu zdravstvenih radnika. Iako je epidemija ebole u Kongu trenutno jedna od najtežih humanitarnih kriza u regionu, ključ za njeno suzbijanje nalazi se u borbi protiv dezinformacija i obezbeđivanju sigurnosti onih koji su na prvoj liniji.

Pročitaj još

U Trendu