Spremanje sobe, domaći zadatak, pakovanje stvari za školu, rešavanje problema sa nastavnicima, zakazivanje pregleda, sređivanje papira, pa čak i traženje posla kada dete odraste.
Neki roditelji jednostavno ne umeju da prestanu da pomažu.
Njihova namera je dobra – žele da dete zaštite, olakšaju mu život i poštede ga problema sa kojima su se oni sami suočavali.
Ali postoji granica između pomoći i preuzimanja tuđeg života.
Kada roditelj počne da rešava gotovo svaki problem umesto deteta, postavlja se pitanje: da li mu zaista pomaže ili ga nesvesno priprema za mnogo teži život?
„Pusti, ja ću“
Ta rečenica često počinje sasvim bezazleno.
Dete ne zna da veže pertle – roditelj će.
Ne zna da spakuje torbu – roditelj će.
Ne ume da reši konflikt sa drugarom – roditelj će pozvati njegove roditelje.
Ne razume zadatak – roditelj će uraditi zajedno sa njim.
Problem je što dete kroz takve situacije ne uči samo kako da nešto uradi.
Uči i da će neko drugi rešiti problem kada postane teško.
Greške su deo odrastanja
Roditelji prirodno žele da zaštite decu od neuspeha.
Ali neuspeh je jedan od načina na koji učimo.
Ako dete zaboravi domaći zadatak, može dobiti lošu ocenu. Ako zaboravi opremu za trening, moraće da se snađe. Ako pogrešno proceni prijatelja, moraće da se suoči sa posledicama.
To ne znači da roditelj treba da posmatra dete kako pati i da nikada ne pomogne.
Ali postoji razlika između toga da budemo podrška i toga da stalno uklanjamo svaku prepreku sa njegovog puta.
Detetu je potrebno da iskusi i posledice sopstvenih odluka.
Kada pomoć postane zavisnost
Najveći problem nastaje kada dete počne da veruje da ne može samo.
Roditelj zove telefonom, zakazuje, pregovara, piše mejlove, plaća račune i rešava administraciju.
Dete odrasta, ali neke stvari ostaju iste.
Onda sa 20 ili 25 godina ne zna kako da zakaže pregled, razgovara sa poslodavcem, organizuje svoje finansije ili reši običan problem sa dokumentima.
Ne zato što nije sposobno.
Već zato što nikada nije dobilo dovoljno prilika da nauči.
Roditelji često ne shvataju da odrastanje znači povlačenje
Biti dobar roditelj ne znači zauvek biti potreban za svaku sitnicu.
Kako dete odrasta, roditeljska uloga mora da se menja.
Malo dete treba pomoć.
Tinejdžeru je potrebna podrška, ali i prostor.
Odrasloj osobi roditelj bi trebalo da bude oslonac, a ne neko ko upravlja svakim delom njenog života.
To može biti teško.
Posebno roditeljima koji su navikli da budu neophodni.
Kada dete počne samo da donosi odluke, roditelj može da oseti da gubi kontrolu.
Ali upravo je to cilj odrastanja.
„Samo želim da mu bude lakše“
Ovo je najčešće objašnjenje.
Roditelj ne želi da dete prolazi kroz iste probleme kroz koje je on prolazio.
Ako je sam teško došao do posla, želi da dete ima bolji početak. Ako je napravio finansijske greške, želi da dete nikada ne iskusi iste probleme.
To je prirodna želja.
Ali život bez problema nije moguć.
Ako dete nikada ne nauči kako da se nosi sa njima, prvi ozbiljan udarac u odraslom dobu može biti mnogo teži.
Zato cilj nije napraviti život bez prepreka.
Cilj je naučiti dete kako da ih pređe.
Šta roditelj može da uradi umesto da sve rešava?
Ponekad je dovoljno postaviti pitanje umesto dati rešenje.
Umesto: „Daj meni, ja ću.“
Može se reći: „Kako misliš da bi mogao da rešiš ovo?“
Umesto da se odmah pozove nastavnik, može se pustiti dete da samo objasni problem.
Umesto da roditelj pronađe posao, može pomoći detetu da napiše CV i pripremi se za razgovor.
Na taj način dete dobija nešto mnogo vrednije od gotovog rešenja – iskustvo.
Najveći poklon nije život bez problema
Roditelj koji sve radi za dete često to radi iz ljubavi.
Ali ljubav ponekad znači i pustiti dete da pogreši.
Pustiti ga da sam pozove, sam ode, sam pita, sam zaradi, sam pogreši i sam popravi ono što je moguće popraviti.
Jer jednog dana roditelj neće moći da bude tu za svaki problem.
A tada neće biti najvažnije koliko je puta uspeo da zaštiti dete.
Biće važno da li ga je naučio da zaštiti samo sebe.
Možda je zato najteži deo roditeljstva upravo ovaj:
znati kada detetu treba pružiti ruku, a kada tu ruku treba skloniti da bi ono naučilo da hoda samo.